Gordijan I

Marcus Antonius Gordianus Sempronianus Romanus

(c. 159. – 238. AD)

Marcus Gordianus rođen je oko 100. godine. AD 159. godine kao sin Mecija Marula i Ulpije Gordijane. Iako su imena ovog porijekla upitna. Konkretno, navodno ime njegove majke Ulpija potiče najvjerovatnije iz Gordijanove tvrdnje da je ona bila Trajanov potomak.

Takođe se čini da je Gordijan pokušao da tvrdi da je njegov otac poticao od slavne braće Gracchi iz republikanskih dana carstva. Ali čini se da je i ovo bio pomalo nasljedni inženjering kako bi se poboljšao njegovo pravo na prijestolje.

Postojale su neke porodične veze s rimskim statusom i kancelarijom, iako ne u razmjeru Trajana ili Gracchia. Čuveni atinski filozof Herod Atik, konzul 143. godine nove ere, bio je u srodstvu sa bogatom zemljoposedničkom porodicom Gordijana.

Gordijan je bio impresivnog izgleda, zdepaste građe i uvek elegantno odeven. Bio je ljubazan prema cijeloj svojoj porodici i očigledno je volio kupanje. Takođe se kaže da je vrlo često spavao. Imao je naviku da zaspi dok je večerao sa svojim prijateljima, iako nikada nije vidio potrebu da se nakon toga osjeća neugodno zbog toga.

Gordijan je imao niz senatorskih funkcija, prije nego što je postao konzul u 64. godini. Kasnije je guverner nekoliko provincija, od kojih je jedna bila Donja Britanija (237-38. godine). Zatim, uu poodmakloj dobi od osamdeset godina, Maksimin ga je imenovao za guvernera afričke provincije.

Moglo je biti da je Maksimin, duboko nepopularan i sumnjičav prema mogućim izazivačima, vidio starog Gordijana kao bezopasnog starca i stoga je smatrao da je siguran kandidat za ovu poziciju. I car bi mogao biti u pravu, da okolnosti nisu natjerale Gordijana na ruku.

Tokom svog boravka u Africi, jedan od Maksiminovih prokuratora je tjerao lokalne zemljoposjednike za sve poreze koje je mogao dobiti od njih. Careve vojne kampanje bile su skupe i trošile su ogromne količine novca. Ali u provinciji Afrike stvari su konačno uzavrele. Zemljovlasnici u blizini Thysdrusa (El Djem) su se pobunili i ustali sa svojim zakupcima. Mrski poreznik i njegovi čuvari su savladani i ubijeni.

Gordijanove dužnosti su bile jasne. Bio je dužan da uspostavi red i uguši ovu poresku pobunu. Narod provincije imao je samo jednu šansu da izbjegne gnjev Rima. A to je bilo da podstakne svog guvernera na pobunu. I tako su proglasili Gordijana za cara. U početku je njihov guverner oklijevao da prihvati, ali je 19. marta 238. godine pristao na njegovo uzdizanje u čin Augusta i samo nekoliko dana kasnije, nakon što se vratio u Kartagu, imenovao je svog sina istog imena za su-cara.

Deputacija je odmah poslata u Rim. Maksiminus je bio omražen i sigurno će ga pronaćiširoku podršku senata. Senatori bi očito više voljeli patricija Gordijana i njegovog sina nego običnog Maksimina. I tako je deputacija odnijela nekoliko privatnih pisama raznim moćnim članovima senata.

Ali jednu opasnu prepreku trebalo je brzo ukloniti. Vitalijan je bio carev beskonačno odan pretorijanski prefekt. S njim na čelu pretorijanaca, glavni grad ne bi mogao prkositi Maksiminu. I tako je zatražen sastanak s Vitalijanom, na kojem su Gordijanovi ljudi napali na njega i jednostavno ga ubili. Nakon toga je senat potvrdio dva Gordijana za careve.

Dalje su dva nova cara objavila šta žele da urade. Mreža vladinih doušnika i tajne policije, koja je polako nastajala tokom vladavine uzastopnih careva, trebalo je da bude raspuštena. Obećali su i amnestiju za prognanike, i – prirodno – isplatu bonusa trupama.

Severus Aleksandar je obožen, a Maksimin je proglašen javnim neprijateljem. Sve Maksiminove pristalice su sakupljene i ubijene, uključujući Sabina, gradski prefekt Rima.

Dvadeset senatora, svih bivših konzula, bilo je imenovano za regiju Italije koju su trebali braniti od Maksiminove invazije.

I Maksimin je zaista vrlo brzo u maršu protiv njih.

Međutim, događaji u Africi sada su prekinuli vladavinu dva Gordijana. Kao rezultat starogsudskom sporu, Gordijani su imali neprijatelja u Kapelijanu, guverneru susjedne Numidije.

Kapelijan je ostao lojalan Maksiminu, možda samo u inat. Pokušali su ga smijeniti s dužnosti, ali nisu uspjeli.

Ali, odlučno, pokrajina Numidija je bila dom Treće legije 'Augusta', koja je stoga potpala pod Kapelijanovu komandu. Bila je to jedina legija u regionu. Dakle, kada je krenuo na Kartaginu s njom, Gordijevci su mu malo toga mogli staviti na put.

Pročitajte više : Imena rimskih legija

Gordijan II je vodio sve trupe koje je vodio imao protiv Kapelijana, pokušavajući da odbrani grad. Ali on je poražen i ubijen. Čuvši to, njegov otac se objesio.

Zašto nisu pobjegli u Rim, kada su suočeni s nemogućim izgledima i što su bili u jednoj od najpoznatijih luka na Mediteranu, nije poznato. Možda su to smatrali nečasnim. Možda su zaista namjeravali otići ako se stvari ne bi mogle zaustaviti, ali smrt mlađeg Gordijana je spriječila da se to dogodi.

U svakom slučaju, njihova je vladavina bila vrlo kratka, trajala je samo dvadeset i dva dana.

Ubrzo nakon toga su ih obogotvorili njihovi nasljednici Balbin i Pupijen.

PROČITAJTE JOŠ:

Propadanje Rima

Gordijan III

Rimski carevi