Valerijan stariji

Publius Licinius Valerianus

(oko 195. – 260. AD)

Valerijan, potomak ugledne porodice iz Etrurije, rođen je oko 195. godine nove ere. Služio je kao konzul u 230-ih godina pod Aleksandrom Severom i bio je jedan od vodećih pristalica Gordijeve pobune protiv Maksimina Traksa 238. godine nove ere.

Pod kasnijim carevima bio je veoma cijenjen kao čvrst senator, čovjek od časti na kojeg se moglo osloniti. Car Decije mu je dao posebna ovlašćenja da nadgleda svoju vladu kada je krenuo u podunavski pohod. I Valerijan je poslušno ugušio pobunu Julija Valensa Licijana i senata, dok se njegov car borio protiv Gota.

Pod kasnijom vladavinom Trebonijana Gala povjerena mu je komanda nad moćnim snagama Gornje Rajne 251. godine nove ere, dokazujući da ga je i ovaj car smatrao čovjekom kome može vjerovati.

Kada se, nažalost, Aemilijan pobunio protiv Trebonijana Gala i poveo svoje trupe protiv Rima, car je pozvao Valerijana da mu pritekne u pomoć. Međutim, Emilijan je već napredovao tako daleko, bilo je nemoguće spasiti cara.

Iako je Valerijan krenuo dalje prema Italiji, odlučan da vidi Emilijana mrtvog. Pošto su Trebonianus Gallus i njegov naslednik ubijeni, presto je sada bio slobodan i za njega. Kada je sa svojim trupama stigao u Retiju, 58-godišnji Valerijan je bio pozdravljen od strane svojih ljudi kao car (253. n. e.).

Emilijanove trupe ubrzo nakon togaubili svog gospodara i zakleli se na vjernost Valerijanu, ne želeći se suočiti s borbom protiv strašne vojske Rajne.

Njihovu odluku odmah je potvrdio senat. Valerijan je stigao u Rim u jesen 253. godine i uzdigao svog četrdesetogodišnjeg sina Galijena kao punopravnog carskog partnera.

Ali ovo su bila teška vremena za carstvo i njegove careve. Njemačka su plemena u sve većem broju napala sjeverne provincije. Tako je i na istoku obala Crnog mora i dalje bila devastirana od strane morskih varvara. U azijskim provincijama veliki gradovi kao što je Halcedon bili su opljačkani, a Nikeja i Nikomedija su zapaljene.

Bila je potrebna hitna akcija da se zaštiti carstvo i ponovo uspostavi kontrola. Dva su cara morala brzo krenuti.

Valerijanov sin i suradnik August Galijen sada su otišli na sjever da se izbore s njemačkim upadima na Rajni. Sam Valerijan je uzeo istok da se izbori sa gotskim pomorskim invazijama. U stvari, dva Augusta su podijelila carstvo, međusobno podijelivši vojske i teritoriju, dajući primjer podjele na istočno i zapadno carstvo koje je trebalo uslijediti za nekoliko decenija.

Ali Valerijanovi planovi za istok došao do vrlo malo. Prvo je njegovu vojsku pogodila pošast, a onda se s istoka pojavila daleko veća prijetnja od Gota.

Sapor I (Shapur I), kralj Perzije, sada je pokrenuo još jedan napad na pomrtvljene Rimljaneimperija. Nejasno je da li je perzijski napad počeo rano u Valerijanovom ili malo prije.

Ali tvrdnje Perzijanaca da su zauzeli čak 37 gradova su najvjerovatnije tačne. Saporove snage su preplavile Armeniju i Kapadokiju, au Siriji su čak zauzele i glavni grad Antiohiju, gdje su Perzijanci postavili rimskog marionetskog cara (zvanog ili Mareades ili Cyriades). Međutim, kako su se Perzijanci neprestano povlačili, ovaj potencijalni car je ostao bez ikakve podrške, zarobljen i živ spaljen.

Razlozi za povlačenje Perzijanaca bili su to što je Sapor I, suprotno svojim tvrdnjama, bio ne osvajač. Njegovi interesi su bili u pljački rimskih teritorija, umjesto da ih trajno stekne. Stoga, kada je neko područje bilo preplavljeno i opljačkano koliko je vrijedilo, jednostavno je ponovo napušteno.

Tako da su se Perzijanci najvjerovatnije već povukli u vrijeme kada je Valerijan stigao u Antiohiju.

Jedan od Valerijanovih prvih postupaka bio je poraz bio je da slomi pobunu prvosveštenika ozloglašenog božanstva El-Gabala u Emesi, Urana Antonina, koji je uspješno branio grad od Perzijanaca i stoga se proglasio carem.

Valerijan je vodio kampanju protiv pljačkaških Perzijanaca narednih godina, postigavši ​​ograničen uspjeh. Čini se da nije poznato mnogo detalja o ovim kampanjama, osim što je 257. godine n.e. ostvario pobjedu u borbi protiv neprijatelja. U bilo kojemU slučaju, Perzijanci su se uglavnom povukli sa teritorije koju su pregazili.

Ali 259. godine naše ere Sapor I je pokrenuo još jedan napad na Mezopotamiju. Valerijan je krenuo na grad Edesu u Mesopotamiji kako bi oslobodio ovaj grad od persijske opsade. Ali njegova vojska je pretrpjela velike gubitke u borbama, ali najviše od kuge. Stoga je Valerijan u aprilu ili maju nove ere 260. godine odlučio da bi bilo najbolje tražiti mir s neprijateljem.

Evoje su poslani u perzijski logor i vraćeni uz prijedlog o ličnom sastanku između dvojice vođa. Prijedlog je morao izgledati istinito, jer je car Valerijan, u pratnji malog broja ličnih pomoćnika, krenuo na dogovoreno mjesto sastanka da razgovara o uslovima za okončanje rata.

Ali sve je to bilo samo trik Sapora I. Valerijan je ujahao pravo u perzijsku zamku i bio zarobljen i odvučen u Perziju.

Nikada se više ništa više nije čulo o caru Valerijanu, osim uznemirujuće glasine kojom je njegov leš nabijen sa slamom i vekovima sačuvan kao trofej u perzijskom hramu.

Međutim, ovde je vredno spomenuti da postoje teorije prema kojima je Valerijan tražio utočište kod Sapora I od svojih, pobunjenih trupa. Ali gore pomenuta verzija, da je Valerijan zarobljen prevarom, tradicionalno je predavana istorija.

PROČITAJTE JOŠ:

Propadanje Rima

Rimsko carstvo